Manastiri i crkve

Manastir Gornjak

Zadužbina Kneza Lazara,nalazi se u Gornjačkoj klisuri,iz XIV veka,manastirska slava Vavedenje  4 decembra.Inače manastir ne slavi vise Blagovesti slava Mitropolije „BlagoveÅ¡tenje“po odluci Vladike branicevskog,sad to slavi crkva u  Setonju.Odluka je nepravedna,jer teritorijalno, temelji manstira „Blagovestenje“ pripadaju opstini Zagubica

Manastir Gornjak

Manastir Trška crkva

pored regionalnog puta Žagubica -Petrovac,na pet kilometra od Žagubice.Datira iz XII veka,manastirska slava Mala Gospojina .

„TrÅ¡ka“ crkva

Crkva  u naselju Ribare

u Ribarskoj klisuri,na ušću  reke Osanice u reku Mlavu,na mestu zvanom „Å upljaja“,po predanju zadužbina knjeginje Milice , crkvena slava Djurdjevdan 6-og maja.

Prilaz

Crkva u naselju Žagubica

iz XIV veka,crkvena slava Sv.Trojica.

Crkva Sv.Trojice

Crkva u naselju Laznica,crkvena slava Djurđevdan 6.maja

Laznica

Crkva u naselju Osanica

Crkva u Osanici

iz XX veka,crkvena slava Sveti Ilija 02.avgust

Crkva u naselju Bliznak

crkvena slava Markovdan  08.maja

Bliznak

Crkva u naselju Krepoljin

iz XX veka,crkvena slava Sv.Stefan 15.avgusta

Krepoljin

.

.

.

6 реаговања на Manastiri i crkve

  1. Radmila Milunkic каже:

    Dopada mi se sve ovo..Vrela Homolja,manastiri i crkve na teritoriji Žagubicke opstine,obicaji..sve kroz sliku opazenu ostri okom

  2. Radmila Milunkic каже:

    Crkva sv. Trojice u Žagubici je jedna od najlepsi crkvi u Srbiji..toliko skromna,cista,unutrasnjost bez nekog kica. dvoriste uredjeno,uvek mirise,al najlepse u junu kad procvetaju lipe..a za sve to dugujemo ocu Iliji,svim dobri ljudima koji pomazu,a posebno Milanu i naravno pravoslavnim vernicima..

  3. DragiÅ¡a Bogdanović каже:

    OSANIÄŒKA CRKVA

    Naselja Osanica, Ribare i Izvarica, pripadaju jednoj pravoslavnoj parohiji i donedavno su koristili crkvu Šupljaja, kao zajednički duhovni dom, koja se nalazi u ataru naselja Ribare, na ušću Osaničke reke u Mlavu. Po legendi crkvu je posle kosovskog boja izgradila i darivala kneginja Milica, u znak zahvalnosti prema meštanima ovih naselja, jer su je čuvali i pomagali u hrani i odeći, za vreme dok je sa svojom porodicom i pratnjom boravila u manastiru Gornjak.
    Na inicijativu meštana Osanice, 1939. godine, angažovani su majstori (crnotravci), koji su uz pomoć građana izgradili i ispekli 20.000 komada cigli, za potrebe izgradnje crkve. Kupljen je sadašnji plac na kome se crkva nalazi, od Jovana Radulovića, ali radovi su prekinuti zbog nastupajuće ratne opasnosti.
    Aprila 1943. godine, u Osanici je stacionirana ll četa, ll bataljona, Srpskog dobrovoljačkog korpusa (Nedićevi dobrovoljci), pod komandom poručnika Jovana Kraguljca. Usled nepovoljne ratne situacije, nemogućnosti izrade planske dokumentacije, dopremanja potrebnog građevinskog materijala, na inicijativu poručnika Jovana Kraguljca, formirana je radna grupa od meštana, pripadnika jedinice dobrovoljačkog korpusa, i pristupilo izgradnji crkve. Po svojoj zamisli poručnik Jovan je izradio plan objekta i preuzeo na sebe nadzor i rukovođenje izgradnjom. Krajem jula meseca iste godine, crkva je stavljena pod krov, bez završnih radova. Skroman ikonostas izradio je Vladimir Dimitrijević, pripadnik dobrovoljačke jedinice, uz pomoć meštanina Ivana S. Brdušića. Predata je na korišćenje meštanima Osanice, 02.08.1943. godine, (na Sv. Iliju, kome je i posvećena), organizovana je svečanost ispred crkve, uz prisustvo meštana, pripadnika dobrovoljačke jedinice i ostalih gostiju.
    Bilo je inicijativa osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, da se crkva renovira i privede svojoj nameni ali su svi ti pokušaji propali. 2006. godine, ponovo je pokrenuta ideja o izgradnji crkve, po planu i projektu i stručnim nadzorom za izvođenje radova i opet se stiglo do ponovnog zidanja i pokrivnja, a nedostatak finansijskih sredstava, onemogućilo je konačno izvođenje završnih radova i stavljanje objekta u funkciju za koji je i namenjen.

  4. Опширније о градњи Осаницке цркве,Крепољинске и Сигачке у овој котлини Општине Жагубица дато у публикацији проф. П. Трујића ISBN 978-86-911113-o-4 N.B.Srbije.
    Треба додати да је за наставак и завршетак Осаничке цркве 2оо6 године на иницијативу г.Андре Милосавњевића из Крепољина по трећи пут покренута акција довршетка радова на цркви.Зваљујући Андри који је успео да уѕ помоћ Минисрарства вера РС.обезбеди средства за окончање радова и стављање цркве у Ñ„-ји.Његовој акцији и зајагања је изграђена црка Св.Стефан у Крепољину и даље се ангажује за градњу и Сигачке цркве заједно са проф . П. Трујић као иницијатори и донатори.Петар Трујић је обезбедио и финансирао пројекат идејни и главни за сигачку цркву,дозволу за градњу и плац на Сеоском тргу преко Дирекције са имовину РС.са урбанистичком дозволом издата од Општине Загубица. Следи наставак …..

  5. На цркви Блага Марија у Сигама организацију градње сада води парох Крепољинсско-Близбачке парохије јереј Ивица Калиновић као председник Црквеног одбора по налогху Владике Г. Др. Игњатија.Ово је неубичајено јер свештеници не граде цркве, они служе у црквама. Но, свеједно свештеник је преузео обавезу по налогу. Имао је право ХЕРАКЛИЈСКИ свето управљање по црквеној и световнпој власти…….Захзваљујемо !

  6. DragiÅ¡a Bogdanović каже:

    MANASTIR
    Trška Crkva
    Mnoge nedoumice, pretpostavke, napisane priče ili legende, ništa pouzdano ne kazuju o manastiru Trška Crkva u opštini Žagubica, zato što su mnogobrojna osvajanja i porobljavanja Homolja uzrokovala uništavanje materijalnih dokaza o nastanku i trajanje kroz vekove .Svakako da je jedan od glavnih uzroka nepoznanica i lutanja u spoznaji činjenica, ustaljena praksa da ISTORIJU pišu pobednici.
    Mnogi pisani tragovi o Homolju upućuju nas na postojanje naselja GOSPOĐINCI u srednjem veku i TRŽNOG CENTRA , pored sadašnjeg manastira Trška Crkva, toponim TRG, kao i severoistočnog brežuljka CARINA.Takođe opisuje se vreme rušenja i obnavljanja Trške Crkve, a samo se nagađa i pretpostavlja ko je rušio i obnavljao bez kvalitetne analize pisanih tragova i logične analize mogućih dešavanja u tom periodu.
    Istraživanje arheologa 1981. godine rasvetlilo je delove istorije manastira i ponešto što je vezano za njegovu istoriju ali je svakako ostavilo senku na celokupan rad i postupak koji baš ne ide u prilog ni stručnjacima ni crkvenoj hijerarhijskoj strukturi. Zapravo, kad su uzorkovali malter iz temelja manastira, za koji je utvrđeno da je iz IX veka, radovi su prekinuti i delimično su objavljeni. Uzgred budi rečeno prekinuto je istraživnje starosti objekta kao i nekih grobova koji asociraju na to da su u njima sahranjene znamenite ličnosti iz naše istorije, iz srednjeg veka.
    Takođe nisu dovoljno istraženi i isčitani natpisi i crteži na kamenim blokovima koji su uzidani prilikom obnavljanja objekta, a pokupljeni su iz porušenih delova manastira i oštećenih grobova u porti.
    Uvrđeno je da su objekat obnovili braća kraljevi Dragutin i Milutin u XIII veku (1275), postoji natpis u kamenu o obnovi manastira 1382/3. godine, ali ne zna se ko ga je obnovio. Može samo da se pretpostavi, obzirom da je u to vreme (1378-81), knez Lazar gradio manastir Gornjak kao pribežište za svoju porodicu, očekujući mogući poraz na Kosovu u sukobu s Turcima. Zapisana je obnova manastira 1429/30. godine bez zapisa o darodavcu ali nisu dovoljno analizirani tadašnji odnosi između vladarskih porodica Lazarevića i Brankovića.
    Sukob oko prestola posebno se rasplamsao između despota Stefana Lazarevića (sina kneza Lazara) i Đurđa Brankovića (kasnije despota, sina Vuka Brankovića), u vreme 1402. godine, kada je u bici kod Angore tatarski emir Tamerlan porazio i zarobio Bajazita.Posebno je za istoriju sukoba značajna bitka pored sela Tripolje kod Gračanice na Kosovu u kojoj su protiv despota Stefana Lazarevića učestvovali združeni Turci i Đurađ Branković. Đurađ je Stefanu i Oliveri Lazarević bio sestrić od Lazareve kćeri Mare. Uz Stefanovo posredovanje Tamerlan je 1403. godine oslobodio gospođu Oliveru Lazarević (Lazarevu kći), Bajazitovu haremsku ženu i tad su joj vraćeni posedi koji su joj dati u miraz kad je poslata u harem 1490. godne, a to su Braničevo, Golubac i posedi kod Negotina. Olivera je bila izuzetno privržena bratu Stefanu i pomagala mu je u rukovođenju savetima, gradnji zadužbina i posredovanjem kod drugih vladara. U to vreme Đurađ Branković je proganjao svoju tetku Oliveru i ujaka Stefana i svakako nije mogao da utiče na korišćenje poseda koji su bili Oliverin miraz, a samim tim i na posede u tadašnjem ’Omolju, današnjem Homolju. U prilog tome da se zaključiti da je gradnju Smederevske tvrđave Đurađ Branković započeo 1428. godine, sa svojom tadašnjom ženom u narodu poznata kao „prokleta Jerina“, tek posle smrti trovanjem, despota Stefana Lazarevića 1427. godine.Može da se posumnja da je tad (već despot) Đurađ Branković, porušio Stefanovu zadužbinu manastir Blagoveštenje na ulazu u Gornjačku klisuru, mitropoliju u gradu Ždrelo i Tršku crkvu u kojoj se skrivala Olivera njegova tetka. Zapisi na kamenim blokovima uzidanim prilikom obnove Trške crkve 1429/30. jasno ukazuju na sumnju,da je obnovu crkve izvršila gospođa Olivera (Lazarević), da je tad obnarodovana njena lažna smrt i pomen na nju, normalno uz „lažni blagoslov“ despota Đurđa, da bi joj se zavarao trag i prestane progon. Nije nemoguće da je ona kasnije stvarno tu i sahranjena, a da su je monasi pre i posle smrti krili u Homolju. Pretpostavka koja se zasniva na natpisu:“ „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. U dane blagočastivog despota Đurđa leta 6938 (1429/30) i pokojne gospođe Olivere ovu pripratu sagradiše željom protopopa Kuzme. Bog da ih prosti Amin.“ Kome „BOG DA IH PROSTI“? Đurađ je tad bio živ! Drugo, pominje se u pretpostavkama neka druga gospođa Olivera, kao moguća prva žena despota Đurđa Brankovića? Da li bi „prokleta Jerina“ dozvolila da se ona pomene i sahrani u porti tadašnje Trške crkve, i to još uz blagoslov despota Đurđa bude zapisana u kamene blokove, ako je već zabeleženo u istoriji njena hirovitost i rukovođenje nad samim despotom, njenim mužem. Još jedan dokaz koji asocira na prisustvo Olivere Lazarević u Homolju jeste i prethodni naziv naselja GOSPOĐINCI, koje je zabeleženo u kartama srednjeg veka, na mestu gde se danas nalazi manastir Trška Crkva, a u to vreme malo je njih imalo pravo da se zovu GOSPODA. Očigedno je da su u tom naselju u to vreme, boravili neki iz redova zvanih GOSPODA ili „GOSPOĐA“. Toponim CARINA, zapravo brežuljak koji se nalazi severoistočno od manastira, potvrđuje opisane granice miraza kojim je gospođa Olivera raspolagala po povratku u Srbiju. U nizu dokaza da despot Đurađ Branković nije ima kontrolu na prostoru srednje Mlave (Ždrelo) i Homolja za vreme života despota Stefana Lazarevića i sestre mu Olivere Lazarević, jesu grob Stefana Kuveta, sina Vuka Kuveta i grob Teodore supruge Ilije Deslislagića, obe u to vreme veoma moćne porodice koje su direktno bile privržene despotu Stefanu Lazareviću i gospođi Oliveri. Njihovi grobovi se nalaze u maloj crkvi mitropolije u gradu Ždrelo, a sam Vuk Kuvet pominje se kao VELIKI ČELNIK despota Stefana Lazarevića već 1402 godine. Može da se poveruje, da je posle nasilne smrti despota Stefana Lazarevića 1427 godine,despot Đurađ Branković porušio mitropoliju u Ždrelu, manastir Blagoveštenje na ulazu u Gornjačku klisuru, Tršku crkvu a kamen od ruševina iz Gornjaka iskoristio za gradnju tvrđave u Smederevu.

    03.12.2013.
    Dragiša Bogdanović,
    Izvarica

Оставите одговор на DragiÅ¡a Bogdanović Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.